muzika je muzika. postoji ona koja ti se svi?a i ona koja ti se ne svi?a. i to je jedina podjela.
ne možeš nekome zabraniti da nešto svira ili sluša.
problem tzv. "ska-punka" je taj što ta muzika ima veze sa ska muzikom otprilike isto koliko i cijeli opus zdravka ?oli?a. zbog termina "ska" u terminu "ska-punk" ljudi misle da ska tako nekako zvu?i. nekima se ta muzika svidi i oni kažu da im se svi?a ska. nekima se ne svidi i oni kažu da je ska sranje.
malo ko zapravo do?e do don drummonda.
malo ljudi zapravo ?uje kako ska uop?e zvu?i, a ima neku formiranu sliku o njemu.
jebiga, ska ima to neke prokletstvo koje vu?e za sobom. sve je to po?elo još krajem sedamdesetih kada su 2-tone bendovi probali svirati ska i nije im baš pošlo za rukom, ali su razvili neki svoj stil i postali plantarno popularni i svi su mislili da oni sviraju ska.
još jedan stereotip je da je ska po difoltu vesela glazba. kad ti ljudi kažu: "ma to je super, ono ?ista pozitiva, veselica" meni do?e da povratim. po meni je ska najbolji i najzanimljiviji kad ima neku svoju dvostrukost ili još bolje re?i opre?nost.
naprimjer:
dom drummond je napisao puno takvih instrumentala: pumpaju?i ritam koji jednostavno tjera noge na plesanje ali je melodija nekako tužna, melankoli?na kao da pokušava pokazati malo njegovog duboko poreme?enog uma.
specials i selekter (znam, rekao sam da 2-tone bendovi nisu ska, ali jebiga) su bili bijesni i ljuti u pizdu materinu. imali su pjesme sa tada aktualnom socijalno-politi?kom porukom položene na zarazni plesni ritam (koji je nalikovao na ska. he,he).
od novijih bendova slackers znaju ponekad biti toliko tužni da to ve? grani?i sa patetikom. neke od tih pjesama su opet položene na ?isti plesni ska ritam.
nadam se da znate što mislim.