Evo našao sam nešto što baš i ne spada u ska, barem ne direktno, ali kada ih ?ovjek posluša, zaboravi da granice u glazbi uop?e i postoje..
TRYO – francuska nova šansona u krilu reggae-a Uz Tryo vežemo termine kao reggae, akustika, francuska nova šansona, kvartet.
Prodali su preko 900,000 plo?a, odradili tisu?e koncerata u Francuskoj, Španjolskoj i Quebecu, jezi?no i koncertno još uvijek su vezani za svoju zemlju (nažalost bez prilike da ih upozna šira Europa), politi?ki su vrlo angažirani (tradicionalna ljevica) s britkim i nemilosrdnim tekstovima, jakim porukama, a sve to zaokružuju svojim javnim nastupima gdje u jednom artisti?ko- kabaretskom ozra?ju (ples, video projekcija, akusti?ne gitare) istovremeno nasmijavaju i o?aravaju publiku.
Da naziv ne zbunjuje (uz još jedan ?ileanski sastav istog imena), Tryo je ustvari kvartet sastavljen od trojice gitarista redom francuza, Cyrila Célestina Guizma, Christophea Petit Malia, Manu Evena te latinoameri?kog udaraljkaša Daniela Brava Danielita, ?ovjeka koji barata instrumentima poput Djembe, Darbouke, Guiru, Cajona te Bendira...
Sébastien Pujol Bibou u ulozi menadžera, producenta te ton majstora nerazdvojivi je dio ove umjetni?ke družine.
Cijela pri?a po?ela je prili?no idili?no, uz no?nu vatru na Pirinejama gdje trojac gitarista nalazi zajedni?ki jezik u neobaveznim svirkama te oformljuje družinu jednostavnog naziva TRYO.
1996. po?inju nastupati po malim klubovima, kabareima te ostalim jazbinama francuskih gradi?a, da bi s dolaskom Danielita 1998. snimili svoj prvi album Mamagubida, na kojem isti?u svoje budu?e smjernice ; na prvi sluh dojam je to nekog uli?nog sastava, tri akusti?ne gitare što se fantasti?no upotpunjuju s tri vokala, afro-indijski ritmovi, reggae zvuk te alternativni, ali opet francuski pristup šansoni. Od ukupno 15 pjesama, 13 su live izvedbe s prijašnjih nastupa što samo pokazuje njihovu sklonost k aktivnom stvaranju glazbe te jednom opuštenom pristupu.
Ve? slijede?im albumom Faut Qu’ils s’activent (2000), kako sam naziv kaže, kre?u s angažiranijim tekstovima, jasnijim te ujedno veselijim porukama. Album je dobro primljen u Francuskoj, Belgiji te Španjolskoj, a Tryo je od tada rado vi?en gost svakog ve?eg festivala.
Grain de sable (Zrno pijeska,2003) njihov je tre?i album, vrlo osoban, poeti?an, kao da je smišljen i odsviran u jednoj maloj sobici punoj znanaca. Njegovu familijarnost i specifi?nost prepoznala je i publika proglasivši ga njihovim najboljim uradkom. Uslijedile su i francuske umjetni?ke nagrade, ali i kritike najzagriženijih fanova koji su im spo?itavali postepeno približavanje komercijalizaciji.
Slijede?e godine izbacuju jedan live album koji zaokružuje sav njihov dosadašnji rad De Bouches à Oreilles (Od usta do uha, 2004).
Nakon velike turneje u ?ast prvih deset godina djelovanja, Tryo se (misao me vu?e na francusko-alžirsku grupu Zebda, koji su doživjeli istu sudbinu) kao sastav razilazi.
Duga?ki put prevaljen od nekadašnjih no?nih svirki uz vatru na Pirinejama do trenutnog hit stanja, bio je, vjerojatno, dovoljan razlog da se skromna ?etvorka razi?e svak svojim muzi?kim projektom na svoju stranu svijeta, smatraju?i da su najbolje od sebe kao kolektiv ve? dali i da je dostatno i samo sje?anje na Tryo, a ne i njegovo srozavanje budu?im, lošim projektima.
Tryo je vrlo specifi?na družba, glazbenika, prije svega umjetnika, koji na neki suludi na?in koegzistiraju u spoju reggae-a i nove francuske šansone, ravnopravno sudjeluju?i u svakoj pjesmi (sva tri gitarista su ujedno i pjeva?i), a opet sve to u akusti?no-ritmi?noj izvedbi ?iji utjecaj dolazi, tipi?no za njih, iz cijelog svijeta.
Razlaz iz 2006. prije je bio jedna vrst tihe pauze te predaha od galopiraju?e slave, a individualni projekti kojima su se odali te novi utjecaji koje su skupili, kako oni sami vole re?i, iz sva ?etiri ugla svijeta, doveli su ih opet na po?etak, jer u trenutku dok ovo pišem, ?etvorka marljivo svira u Provenci na jugu Francuske te stvara svoj ?etvrti studijski album koji treba iza?i u rujnu 2008.
Tryo ima svoju vlastitu izdava?ku ku?u, menadžera i ton majstora iz svojih vlastitih redova, dakle ima jednu nezavisnost koja mu omogu?ava da se u potpunosti posveti glazbi, a to je vjerujem, najbolje jamstvo za ono što tek slijedi od njih.
